Motovun film festival - majice dobrote

Danas je veliki dan. Naši volonteri kreću u grad i skupljaju majice po kućama. Obići će adrese savjesnih građana koji su nam se javili i preuzeti donirane majice.

Inače, dok vi mirno čitate novine u kojima javljaju da ćemo, kako je krenulo, najesen svi hodati goli i bosi, u glavnom štabu naše akcije događa se omanja drama... Nakon prvog entuzijazma, u kojem smo primili puno, puno pisama u kojima ljudi dobre volje pozdravljaju našu akciju, interes je nenadano splasnuo. Nije se tome za čuditi: crobex iz dana u dan ruši negativne rekorde i tone sve dublje i dublje, Vlada se uzda u MMF, Rohatinski požuruje rebalans... Vrag je šalu zel, rekli bi Zagorci. U toj atmosferi opće neizvjesnosti, ljudi nerado dijele svoje stare majice s potrebitima. Tko zna, možda će uskoro zatrebati?

No, mi ne gubimo nadu. MI vjerujemo, čvrsto vjerujemo da će projekcija u kinu Europa, na koju će građani, nadamo se, pohrliti s majicama, mi dakle vjerujemo da će ta projekcija donijeti obrat. Da će to oživjeti akciju. Da ćemo skupiti željenih 500 majica i odjenuti naše volontere.

Usput, spomenimo i to da je naša humanitarna akcija izazvala oprećne reakcije. Piše prijateljica 1:

Doci cu a imam gomilu majicaaaa i to filmskih promo majica iz zadnjih 10 godina (toliko da ih ni ne nosim osim novih) evo prilika da ih dobro udomim! Dobra fora u svakom slucaju..Vidimo se!
Ali prijateljica 2 piše posve drukčije...

majica dobrote???
pa kaj ste vi poludili miceki?
malo mi je to lejm.
Petsto majica. Treba skupiti petsto majica.

Krenulo je, nezadrživo. E-maili stižu sa svih strana. Pojedinci, tvrtke i sportska društva nude svoje iznošenu odjeću. U ponedjeljak stiže humantiarna pošiljka iz Motovuna: legendarni ugostitelj Klaudio (kafić tik do ulaza u grad, ove godine toče bisku koja je opako jaka) kreće put Zagreba s punim prtljažnikom majica koje život znače.
Od sljedećeg tjedna kreće akcija skupljanja odjeće po kućama.
No, nevoljama ovdje nije kraj - kao da se i nebo urotilo s ekonomskom krizom i želi iskušati organizatore našeg festivala. U nevremenu koje se u petak stuštilo na Zagreb, naš je ured temeljito poplavio, legendarni podrum u Maksimirskoj, štab motovunskih mastermajnda, ispunila je voda. Prisutne cure dale su se na posao i sanirale štete u potpalublju. Brod ide dalje, kroz bure i oluje.

I upamtite: svaka je majica važna.

Dobrodošli u novu sezonu MFF bloga. Vremena su se promijenila i više nema mjesta objesnim tulumima i šali: ove godine, umjesto dokumentarnog prikaza doživaljaja organizatora MFF-a, na ovim stranicama pratite tijek i razvoj velike humanitarne akcije. Dakle...

...bilo je predvečerje velike recesije, godina je 1925, i Chaplinov lutalica krenuo je put Aljaske u potrazi za zlatom. Bio je beznadno siromašan i na kraju pojeo svoju cipelu.
Pola stoljeća kasnije, u predvečerje recesije osamdesetih, Werner Herzog je, ugledajući se u Chaplina, u znamenitom dokumentarcu doista pojeo svoju cipelu. U prvim kadrovima tog filma rekao je: „Nema nam druge nego proglasiti sveti rat protiv svega što vidimo na televiziji...

Godine 2009, 33 dana prije otvaranja svog jedanaestog izdanja, Motovun Film Festival je - ugledajući se pomalo u Chaplina, pomalo u Herzoga - odlučio pokrenuti veliku, općenarodnu akciju skupljanja starih majica.

O toje je velikoj humanitarnoj akciji MFF objavio ovo priopćenje:

Motovun Film Festival skuplja stare majice!

U ovogodišnjem recesijskom izdanju, a u skladu opredjeljenjem da programski koncept uskladi s kriznim vremenima, Motovun Film Festival pokreće akciju prikupljanja starih majica, koje će biti pretvorene u službenu odjeću ekipe festivala.
Na taj način festival poziva gledatelje i prijatelje festivala da iskažu visoku svijest i solidarnost.
U provedbi, ideja je sljedeća: pojedinci, institucije i tvrtke mogu donirati svoje stare majice festivalu. Festival će na rabljenu odjeću otisnuti službene znakove festivala i to će biti službena odora festivalske ekipe. Ovom simboličnom gestom MFF želi poručiti da je svaka majica važna i da je vrijeme razbacivanja prošlo.
Majice se mogu donirati na svečanoj projekciji MFF koja će se održati u četvrtak, 02 07. u 21:00 u kinu Europa u Zagrebu. Povodom desete godišnjice programa kratkih filmova Motovun On LIne bit će prikazati svi dosadašnji pobjednici, a ulaz će biti slobodan za sve one koji se doniraju staru majicu.
Također, donatori se mogu obratiti festivalu na e-mail majicadobrote@motovunfilmfestival.com, a volonteri MFF-a odazvati će se pozivu da darovanu robu preuzmu bilo gdje i bilo kada.
Ovom simboličnom akcijom Motovun Film Festival želi iskazati solidarnost sa svima pojedincima, institucijama i tvrtkama koji su u banani.

Očekujemo prve poruke, prve donacije. Pratite tijek ove plemenite akcije!

...od posljednjeg posta. Nova godina. nova sezona, nove pripreme, novi ljudi, ali isti, dobri, stari festival... bacimo se na glavu u novu sezonu.

Nema nas, otišli smo.
Kamion je spakiran, to je bio prizor koji je trebalo poslikati. Kako zgurati cijeli festival u kamion. Nismo stigli.
Pola ekipe je u Motovunu ili na putu.
Ured je potpuno cudnovato prazan.
Nas cetvero jos pokusava funkcionirati iako su nam pobrali vecinu opreme potrebne za funkcioniranje.
Samo jos internet imamo i laptope.
Malo smo i umorni.
Vrijeme je za beauty sleep.
Čeka nas napornih par dana.Veselimo se,nemremo opisati koliko.Zbog umora valjda fali odusevljenje u ovoj recenici :D
Vidimo se na brdu, ludilo pocinje...

stvarno nema smisla da se zadnji post kojeg ostavimo prije odlaska u Motovun zove „Voda u ušima“ (Igore, otkud ti uopce to?!). Trebao bi ti biti neki mračni i opsceni naslov koji će privući mase čitatelja koji će potom željni još žutila pohrliti putem brda filmova. No, mi slutimo da će ti ljudi nekako ovako il onako već doći gore k nama i bez tog famoznog naslova.

Nemremo,nemremo više. Trebao je ovo biti post o prekjučerašnjem tulum, koji se uspio održati u revijalnom tonu, kako smo već svikli. Iako ustvari cijeli dan nismo znali koliko će se ljudi pojaviti, Igor je tvrdio da će se on od umora onesvijestiti prije nego što gosti stave prvi zalogaj tatarskog bifteka u usta, iako je produkcija imala sastanak cijelo popodne umjesto da nabace „beauty sleep“ prije tuluma zagrijavanja, iako s nekim ljudima već danima komuniciramo samo skype-om, tulum je prošao kako treba. Naravno da tu sad nećemo iznositi razni prljavi veš, sočne tračeve ili opscene slike, ali se riječ dvje može napisati.

Igor i Lada su ujutro uspješno otišli u lov na kravu i istrančirali pošten komad bifteka.
Isti je kasnije tijekom večeri bio uspješno pretvoren u tzv. tatarski biftek s visokim ocjenama publike.

Mislili smo i na ne-mamojede pa su oni dobili svoju porciju zelenjave i sira.

Tanja V. (NE-mamojed) je donijela komad pršuta iz Drničevaca (ili kako li se ono zvalo, Tanjaaa!?) i stručno ga izrezala. Svaka joj čast.
Igor je preživio do jutra, i glumio je dobrog domaćina.

Dragi susjedi su dobili par vreća flaša za recikliranje (ekološki smo svjesni i socijalno osviješteni).
Lada je u ponoć dobila tortu i 27 neugasivih svjećica uz lagane taktove neslužbene himne (bognampomogo) Umbrella.

Godeč i Stella su odmjerili snage pred "dizajnerskim okom", Stella je premoćno pobijedila, što je sasvim u redu.


Tulum je kao i svaki pristojni tulum počeo intoniranjem hrvatske himne, a završio djelom u kuhinji, djelom u hodniku, kak se već spada.



Maloljetne djece nije bilo u blizini, Filip se ozbiljno i odgovorno sprema za posao blagajnika na Motovunu.
Bila je jedna epizoda s domestos maramicama u wc-u al o tom nebismo podrobnije.
Oko 4 ujutro u miru i bez prizivanja policije i susjeda razišli smo se svak svojim putem, a prethodno donekle doveli stan u red.

Ovako kad se priča i ne zvuči kao neka ludnica. Nama je bilo dobro. Očekujemo da će nam još bolje biti na Motovunu. Ustvari, to već znamo. Vjerujemo da ni vama neće biti loše. Nama je podrum u Maksimirskoj postao premali, i čeznemo za motovunskim suncem koje nas prži dok na brdo dovlačimo Festival. Pa, vidimo se na brdu, 10. put. Jedva čekamo!

Ljudi, jednoznamenkasti smo! Kad odbrojavanje dana do festivala spadne na jednu znamenku, vrag je odnio šalu. Pripreme smo uglavnom odradili, sad se, kao nogometaši, zagrijavamo pred utakmicu. Svi danonoćno radimo, ali sve što je doista važno uglavnom je već napravljeno. Sudbina nam je već zapisana negdje u zvijezdama. Voda u ušima raste.

Gotova je špica!! To je isto važna prijelomnica, znak da smo pred samim ciljem. Nekada, u vrijeme dok smo bili mladi i otkačeni, špica se radila do zadnje sekunde. Još bi je prije samog premijernog puštanja na trgu nešto glancali i premontiravali. U međuvremenu smo postali dosadni štreberi, pa je špica svečano okončana 10 dana prije prvog prikazivanja.
Napravio ju je Dalibor, a fotografija je napravljena prije nekih 40 dana, kada je s Rajkom razmatrao prve ideje. Dugo je to bilo putovanje. Osam različitih verzija.

Ako nije neskromno - isplatilo se. Već i zbog špice vrijedi doći do Motovuna. Sumnjam da smo imali puno boljih.

I naravno: stara galska mudrost veli da se ničega ne treba bojati, osim da nam nebo padne na glavu. Mi apsolutno dijelimo mišljenje mudrog galskog poglavice i svaki dan po šesnaest puta provjeravamo stranice s dugoročnim i kratkoročnim vremenskim prognozama. Sada počinje to vrijeme: u zoni smo prognoza, pridružite nam se na http://www.accuweather.com/world-index-forecast.asp?partner=accuweather&traveler=0&locCode=EUR|HR|HR005|MOTOVUN&metric=1
I mantrajte s nama.

Novinarka vjesnika Petra Boić zapisala je:
Atmosfera u kojoj sam zatekla Igora Mirkovića izgledala je otprilike ovako: malena soba u podrumskome stanu u kojemu je smještena direkcija Motovun Film Festivala zagušena kutijama, suradnici s lap-topovima na krilima sjede što na kutijama, što na stolicama, filmske kasete su posvuda, a direktor festivala s mobitelom u ruci šeće između suradnika i nekome objašnjava kako bi trebao izgledati VIP salon u Motovunu.
Tekst, vele, izlazi u subotu.

Ovo je Igor, prošle godine u Motovunu, u pozi prilično sličnoj onoj u kojoj ga je zatekla vrijedna novinarka.

Naš podrum sve više nalikuje na skladište: tko god iz vanjskog svijeta zaluta do nas, izgovori tu istu opasku. Skladište. Iznad gomile kutija koje se množe iz sata u sat, izviruju glave vrijednih šljakera.

Prošle smo godine, na primjer, samo na dopremu filmova potrošili šesteroznamenkasti iznos kuna. Toliko, dakle, tereta treba stići, da bi festival počeo.
U četvrtak navečer, Matko će sve to ukrcati u kamion (već je uredske zidove izlijepio strogim pravilima koja propisuju kako nam se valja spakirati da bi preseljenje iz podruma na brdo prošlo što bezbolnije) i u petak krećemo na put. Za tjedan dana, podrum će ostati prazan i poharan. Vrijeme leti.

U jednoj od prošlih epizoda ostavili smo Ines u ovoj pozi.



Ines je tada čekala da iz tiskare stignu ulaznice. Rekli smo da je Ines odgovorna za sve što što Motovun Film Festival prodaje: ulaznice, majice, japanke, badgevi... sto čuda. Ines je napokon dočekala da ulaznice stignu u naše ruke. Sada svakoga dana u ured dolaze vrijedni volonteri koji u ulaznice udaraju suhe žigove. 25 tisuća ulaznica. Uh.

U pauzi svojih odgovorni poslova, Ines je napisala post. Prenosimo u integralnom obliku.


Pečatiranje ulaznica

INES PIŠE:
Kakva bih ja to bila Blagajnica, kad nakon svih ulaznica ne bih pred kraj dana išla popisivati još nešto?! Stvari koje su mi na ovom festivalu fascinantne. Dajrektor Igor ih je jednom prilikom nazvao „sumanitim“. Misleći sve najbolje, jasno.

Upravo sam Matku poslala popis stvari koje mi treba nabaviti i dovući na vrh brda. Nemam pojma jel on sve to drži glavi il po džepovima (a pouzdano znam da mu je prije par mjeseci otišao i hard disk!), al je fenomenalno kako sve uvali u kamion i opet pronađe nakon transporta. Priča o 16 roli jednog filma koje su pomiješane u više pogrešno označenih kutija bi meni bile dovoljne za jedan omanji čir na želucu.

O Davorki se dosta zna. Prošle godine smo bile cimerice na Motovunu. Dok sam ja redovito gulila svojih 5 sati sna, nju sam svega 2 puta zatekla da spava. Plus što kruži legenda kako je Davorka neprimjećeno zaspala na podu ureda za goste, gdje se zaključana probudila u 06h. Dakle, 3 ture spavanja u tjedan dana?!

Alan je osoba koju ću prvom prilikom privesti na pivu da mi detaljnije objasni odkud nama struje za sve što nam na festivalu padne na pamet. Svake godine se spominju generatori, kablove i utikače nalazim lakše nego u vlastitoj dnevnoj sobi. Sigurna sam da bi mi dajrektor Igor to sve znao laički objasniti u par rečenica, no budući da me radi pretrpanosti poslom otpilio, Alane, ipak ćeš ti morati. Možeš i tu početi u komentarima.

Interventni vod. Prošle godine je postojala inicijativa da se prebroji koliko puta dnevno se pređe relacija od Trga do blagajne ili barem prvog auta. (Ja sam s brojanjem stala na broju 37, a nije još ni sunce zašlo.) E, interventni vod to pređe svaki put ekstra natovaren s kutijama, kablovima i zvučnicima! Sjećate se fotke iz 2005. s irokezama?


Interventni vod 2005.

Tanja ima tablicu u kojoj su popisane sve njene tablice. Dobro, to vjerojatno samo mene fascinira. Ali Tanja uz sve još usred festivala nađe vremena da nabavi 30ak raznobojnih majica veličine dlana s otisnutim imenima MFF Staffa i pokači ih sve na jedan štrik!

Dajrektor Igor mi je također fascinantan. Smatram sumanutim da mu je uopće pala na pamet ideja da si natovari još posla u najluđem mjesecu u godini. No gledajući Milku, Ladu i Zrinku kako su se raspisale, ispada da je to jedna zajednička crta više MFFovaca.

I na kraju, ono u čemu redovito ne stignemo uživati jer piljimo u mobitele, programske knjižice, motorole i vlastite noge sklone popikavanju umjesto preko zidina – nadasve fascinantan, najljepši ured koji jedan zaposlenk može imati!


Eto, sad mi je lakše shvatiti zašto mi tih 5 dana prebrzo iscuri. A nisam ni dotakla hrpu ljudi i sektora. (Biltenuše, na primjer. Znamo i zašto.Možda ove godine upoznam bar Zrinku s kojom se već godinama SMSam radi ulaznica. Eto kako blog zbližava ljude. Još jedna fascinacija..)


...to je napisala blagajnica Ines. A ovo su ulaznice. Uredno složene i sortirane, male ruke su ih ispečatirale. Ulaznice su jedino blago koje imamo. Nemojte nas loviti za rukav da vam ih damo besplatno. Već su u pretprodaji. Sve piše na sajtu. Ne da nam se ponavljati.

PS. Uprava upozorava blogere da se ostave samohvale. Nije pristojno da jedni druge ovoliko mazimo.
Na primjer: u subotu navečer imamo tulum. Mogao bi to netko sve lijepo fotkati i opisati kako to DOISTA izgleda. To će biti blog, dragi moji! Ajmo, ako se ima testisa. Fascinacije kolko voliš!

direktor je u eteru 101-ice.
u uredu je sve stalo.nitko ni ne diše.
svi slušaju kao da je umro tito.
festival je prokleto blizu. iza ćoška.

Proveli smo još jedan radni vikend u Motovunu. Bilo je super. :)

Nakon tri sata Rihanninog hita "umbrella" na repeatu i sasvim finih tosteva (Zdenka i Davorka tvrde: "najboljih u rvackoj") na Vratima Jadrana, stigle smo u Pazin. Ines je rekordnom brzinom odradila sastanak u policiji, a Davorka i Zdenka su u obližnjem kafiću dogovarale opskrbu vinima za press konferencije u Motovunu. Ja sam bila manje-više beskorisna. Da ne duljim, nastavit ćemo u slikama:


Jedini muškarac za stolom je Elvis, predsjednik udruge vinara Vinistra. Obećao je organizirati predstavljanje ponajboljih istarskih vinara za naš jubilarni festival. Po svemu sudeći, ove ćemo godine u Vip vrtu ispijati jako fina vina!


Na putu do Motovuna Zdenka nas je iznenadila naglim skretanjem na makadamski put. Nakon samo minute vožnje, pred nama se stvorio jedan od najljepših prizora ovog ljeta - prekrasna lokacija na kojoj je prije nekoliko mjeseci sniman film Dvoboj.


Ovdje su za potrebe snimanja izgradili most


Ovdje su bile dvije drvene kuće


A ovdje su prolazile tri kočije koje su vukli konji!


Po dolasku u Motovun, gdje smo se našli s ostatkom ekipe, bacili smo se na unaprijed dogovorene poslove: Alen je krenuo u obilazak najmodavaca, a mi cure na sastanak u općini, pa dalje svatko na svoju stranu.


Ines i ja smo ove godine imale nezahvalan zadatak pripremanja naših motovunskih prostorija za festival.


Puno spremanja traži puno rekvizita


Nakon prošlog festivala ured su naselili golubovi


Na hrpi odbačenih knjiga pronašle smo pravi literarni dragulj


A naletjele smo i na glasačke listiće s predsjedničkih izbora!


Nakon nekoliko sati posla ured je zablistao - Ines je čak podigla plakate s prvih festivala na zidove


Večerali smo superfine fuže sa šparogama i tartufima


Kada je konobar donio alkoholni desert, Alen se od ganuća rasplakao


Mlada motovunska ekipa organizirala je jednodnevni glazbeni festival - na fotki je odlični Dubioza kolektiv


I tu smo zadnji put vidjeli Davorku


Majice Input festa podsjetile su nas na prve godine našeg festivala


Baskervilski pas na motovunskom trgu


Depresija jutra poslije


Tom nas je častio ručkom u šarmantnom obiteljskom restoranu usred ničega


Male drvene stepenice povezuju terasu s jednim od najljepših mjesta u Istri


Tok rječice stvorio je desetke prirodnih bazenčića


Voda je jako čista, iako malo mutna zbog glinenog tla


Ines kaže i da je jako topla :)

Za kraj, bonus fotka: Alen protiv šišmiša!


(kliknite za uvećanje)

pisala i fotkala: Milka

Kad Zdenka slavi rođendan, to je zloguki znak da je vrag šalu zel - da je festival prokleto blizu. Tako već deset godina. Zdenka je, naime, jedna od onih rijetkih preživjelih, koji su ostali u ekipi svih deset godina. Zajedno s Davorkom, Zdenka je producentica, što znači da su na vrhu piramide mnogoljudnog organizma koji izvodi kompliciranu operaciju prikazivanja gomile filmova na vrhu brda.


Ovo je izravni prijenos iz festivalskog ureda tog važnog dana, negdje oko 18:30. Na fotki se lijepo vidi kako je naš ured postao preuzak i pretijesan: ljudi na fotografiji nisu uzvanici okupljeni specijalno zbog rođendana, niti svi prijatelji koje je Zdenka ikada imala :), nego vrijedni mravi koji su se zatekli na kraju radnog dana.

Zdenka je za rođendan dobila veliki balon koji pjeva Happy Birthday (u čemu vidimo tajnu vezu između Zdenke i ovogodišnje špice festivala, u kojoj se također ukazuje ista ta pjesma). On je sada šlag na torti općeg kaosa u koji je zapao ured: kako se približava festival, u njemu je sve više i više stvari. Filmova, plakata, tisuće majica, još više sponzorskih džidža, tiskanih materijala, više se nema dovoljno stolica pa fatboy jastuci leže svuda uokolo - kaos, potpuni kaos. I povrh svega lebdi jedan debeljuškasti balon, koji, kad ga dodirneš, pjeva happy birthday.

U toj gomili stvari koje smo kao hrčci navukli u festivalski podrum, počasno mjesto zauzima doživotna porcija pršuta, koja je o Zdenkinu rođendanu priložila blagajnica Ines. Posve je nejasno kolika je bila noga životinje od koje je proizveden, ali ima ga toliko, TOLIKO, da mnogoljudna festivalska ekipa od sad do Motovuna ne mora jesti ništa drugo osim pršuta.

Ovo je veselo društvo koje tamani s proslave preostali pršut za doručak, ručak i večeru. Prije koju godinu na festivalu smo prikazali film SUPERSIZE ME, u kojem redatelj Morgan Spurlock na sebi iskušava što će se dogoditi njegovu tijelu, bude li se hranio isključivo McDonaldsom. Nešto slično događa se i nama u uredu. Dođite do Motovuna i vidjet ćete kako izgledaju ljudi koji su više od dva tjedna na kruhu i pršutu.

Ne odnosi se to baš na sve, je u ekipi, kao što smo već pisali nekoliko postova niže (vidi post PARADAJZ NEMA MAMU), postoji dobro organizirana i nadasve militantna skupina vegetarijanaca. Oni nama ostalima predbacuju neciviliziranost i bezdušnost (kao, jedemo žive stvorove). Kako u pobjedi nije lijepo biti nadmen, nećemo ih imenovati. Jer ove orgije pršutom, koje se ovih dana događaju u uredu, imaju se smatrati definitivnom pobjedom uredskih mesoždera.